Lozinka za tajne odaje

Dovoljan je jedan dasak jutarnjeg vjetra koji donese moj miris k tebi. Uspijevas, a da ni sam ne znas kako, da pronadjes me u svojim sjecanjima i snovima. Kao da je to bilo u nekom drugom zivotu.


Znam da i ja imam moc prizvati uzivo te trenutke vjecne njeznosti, odraze djetinje radosti i iskrice koje sam znala i mogla izazvati bezbroj puta u tvojim ocima.

Kad se dogode takvi trenuci, onda se sjeti da je netko poceo zivjeti od onog trena kada te upoznao. Znaj da je netko dobio od Boga tajni zadatak da ce u ovom prolaznom svijetu izgraditi nesto neprolazno.

Znas one trenutke kada pokusavam sabrati rijeku rijeci koje mi naviru u misli, u samo nekoliko njih? Postaje mi tesko postaviti te rijeci u pravilan niz. Teze nego sto bi mi bilo isplesti rijetko slozenu ogrlicu od milijun malih bisercica duginih boja koje se presijavaju poput suze u mom oku kad samu sebe okrivim za to sto sam bila nesposobna izgovoriti taj jednostavni niz od dvije rijeci, koje netko drugi tako lako izgovori, a ja tako duboko osjecam.

Pozelim ti tom otrcanom frazom pozeljeti dobro jutro, svako jutro. Ali ne uspjevam, ne zato sto ne zelim, nego zato … zato … pokusavam smisliti neki razlog, onako kako to uvijek cinim, ali ovaj put me izdao moj odani stvaralac inace nepresusno vrelo ideja, ovaj put ostajem bez ikakvog smislenog razloga.

. . .

Zelim ti reci, ljubavi, da kad me nema u fokusu tvog pogleda, usnama dotaknes mali prst i ostavis njegov trag na svom obrazu. A tad ces, kao nekad dok si bio dijete i kad bi ti ispricali sada vec pomalo zaboravljene bajke i pozeljeli laku noc dodirom usana na tvom obrazu, opet osjetiti caroliju poljupca. Budi siguran, zivjeti ces opet za onaj misticni osjecaj, dok ti iscrtavam svojim usnama po obrvama i celu, po nosu i trepavicama, obrise tih dugo skrivanih rijeci i emocija, zelja i ceznji.


Znas li da lozinku za otvaranje tajnih odaja imas vec odavno i sto se mene tice, moze tako i ostati do kraja zivota. Ali, onda moras znati i ovo. Ta ce te lozinka voditi u tajne odaje, klijetke i pretklijetke mog srca, danas, sutra i sve dok budem udisala zrak pod ovim prelijepim plavicastim mostarskim nebeskim svodom.
Imas li hrabrosti izgovoriti tu lozinku, kad te sljedeci put upitam tajni kod koji otvara srce jednog nestasnog stvorenja?

Porazio si me samo jednom dosada, onda kad si na tren uspio izazvati trag suza na mom licu, nakon dugo vremena. Onaj slani okus u ustima, nikada necu zaboraviti. Umalo me srce izdalo kad si poceo spominjati razocarenje i promjenu osjecaja prema meni.
Na srecu, nije dugo trajalo.

Ljubav je igra koja se igra od pocetka do kraja, a mi smo je poceli igrati obrnutim redoslijedom, kao kad pogledas svoj odraz u ogledalu. Sve je tu, a opet sve je obrnuto.

. . .

U pocetku sam mislila da je ljubav laz, prica za budale koji zive u snovima i svijet gledaju zamucenim pogledom ocima malog naivnog djeteta, sklonog povjerovati svemu sto mu kazu neki dobri ljudi. A onda sam pocela vjerovati u ljubav ''jer je ljubav je sve''. Od onda otkad sam prvi put zaspala kraj tebe, kraj zguzvanih plahti koje su bile samo smetnja i prepreka nasim tjelima u nastojanju da se spoje u jedno, pa smo ih kao u nepisanom dogovoru u snu, odmakli ustranu da nam vise ne smetaju a ostali smo samo ti i ja i nasa ljubav.

Sta mislis kako bi izgledao svijet da se ponovno rodim? Pristala bih i potpisala bih sve samo da jos jednom dozivim taj osjecaj da se probudim kraj tebe, da me jos jednom gledas kao neku samo tvoju ljubav, kao dio tvog bica koje ti je nedostajalo. A prije nego sto bih otisla, bacila bih pogled preko ramena kao i prvi put kad sam te vidjela.

A razlozi zasto se ovako osjecam i zasto ovo pisem ionako uopce nisu bitni. Oni ionako samo sluze da se opravdam pred Bogom onog dana kad me bude pitao zasto sam tako sretna kad sam u tvom narucju. Do tada cu vec smisliti neki razlog, jer meni to ionako ide od ruke.

. . .

Prica o ljubavi

Nedavno sam se prisjetila jedne predivne priče o dvjema polovicama duše. Bilo je to dovoljno da nakon dugo vremena sjednem na voje staro mjesto za stolom i počnem pisati. Priča ide ovako nekako:

Kad je Bog stvarao čovjeka, prvo je stvorio jednu dušu. Onda je shvatio da to nije dovoljno, da tu nešto nedostaje, pa je stoga prepolovio tu dušu na dvije polovice. Svakoj polovici duše dao je njeno tijelo i poslao ih na različite strane svijeta. Kao zadatak dao im je da se traže, a kao nagradu kada se pronađu dao im je najdivniji osjećaj koji ljudsko srce i duša mogu osjetiti, osjećaj pripadanja jedno drugom i spajanja dvije razdvojene polovice duše u jedno.
Eto tako otprilike ide ta priča.
A najzanimljivije priče piše život. Napisao ih je bezbroj, lijepih i ružnih, sa sretnim ili tužnim završetkom. Ova koju ću vam ja ispričati spada u ove lijepe, a priča je to o ljubavi. Iako jedan moj omiljeni pjevač reče 'sve prave su ljubavi tužne', ova nije takva.

Ona se zvala Ella, a on Daniel.
Dan kojim počinjem priču bio je običan. Jedan slučajan susret koji nije mirisao ni na što posebno, nije ličilo da bi taj susret i upoznavanje dvoje dotadašnjih stranaca moglo krenuti u interesantnom smjeru. Sve se jako brzo razvijalo, nekoliko kava u gradu i Danielovih pogleda koje bi uhvatila na tren, dali su joj premalo podataka da mu se sviđa. Tek nakon nekoliko tjedana shvatila da joj je dan kad je upoznala Daniela, promijenio život. Nenadano je počela osjećati da joj se Daniel polako uvlači pod kožu, da osvaja dio po dio njenog srca, poput nekog dvorca na brdu kojeg je trebalo osvajati polako ali sigurno.

Ella nije bila osobito povjerljiva prema muškarcima, mislila je da ima razrađenu taktiku kad su muškarci u pitanju, kako da ostane nepovrijeđena. No, on ju je otključavao malo po malo, djelić po djelić njenog davno izgrađenog obrambenog zida padao je pred njegovom ljubavi. Slično je bilo i s Danielove strane. Iskrenost je bila ono što je uspjelo pobijediti barijere nepovjerljivosti. Pričali su o svemu, otvoreno, bez imalo straha da bi onaj drugi mogao to iskoristiti. Otkrivali su jedno drugom neke stvari koje nisu govorili nikome do sada.


Tada još puno stvari koje su se dešavale njima dvoma nisu imale smisla. Ustvari niti dan danas nisam sigurna da njih dvoje shvaćaju što se to desilo, što je toliko snažno ponijelo i jedno i drugo. Znam ono što mi je Ella rekla, da su oboje podlegli nekoj čudnoj i jakoj kemiji, koja je pretvorila Elline snove u stvarnost. Nije više morala sanjati nekoga tko će je razumjeti u potpunosti, u čijem će se zagrljaju osjećati sigurnije nego da je čuva nacionalna garda. Pokušala mu je objasniti da kad je s njim, vrijeme stane u tom trenutku. Ništa drugo je ne zanima, nitko drugi ne postoji osim njih dvoje.

Nikada do sada nije jače osjećala. Nikada joj nije bile jasnije da je to njena druga polovica. Nije bilo sumnje. Ako bi i posumnjala dovoljno je bilo da osjeti njegov čvrsti zagrljaj i sluša ga kako diše i kako joj priča da je voli jako, da je nikad neće povrijediti, da će uvijek biti uz nju, ma što da se desi da će je voljeti. Bilo je prekrasno osjećati toliku ljubav u ovom svijetu prepunom mržnje, nasilja, smrti. Čak toliko lijepo da ponekad više nije znala je li sanja ili je to stvarnost , 'too good to be true'. A ipak je stvarnost.

Ella sada živi svoje snove. Našla je svoju drugu polovicu duše i sad ima za nagradu svaki dan onaj predivni osjećaj s početka ove priče. Nije ovo kraj priče. Nitko ne zna kada će taj kraj doći, a do tada to je dio sna koji se živi i udiše punim plućima, dio života za koji vrijedi živjeti.

Dosao sam da ti kazem da odlazim

U sitne sate jedne od brojnih neprospavanih noći u zadnje vrijeme, ubacila sam album od Dugmeta u CD-player i sve oko mene je nestalo a krenula je samo nezaustavna bujica mojih misli. Nisam ni slutila kako će moje sive stanice fascinantno izdvojiti iz svih pjesama samo one stihove koji me peku u ovo doba noći.

Rek'o sam joj da ću otić',
otić' iz ovog smiješnog grada
i da me pusti da spavam…


Dugo sam te promatrala tu noć kako prebireš svojim tankim, elegantnim prstima po tipkovnici i kako iz tih istih tvojih prstiju nastaju redovi i redovi zanimljivog štiva koje će sutra čitati neke nove generacije. Imaš talenta za pisanje, za slušanje malo manje. Ali ja nemam strpljenja čekati. Trenutno sam u vakuumu emocija, niti šta osjećam niti se sekiram zbog toga, a ipak sretna sam. F*ck! Nije baš lako saznati da si čitavog života bio u zabludi, i da upravo zbog tog saznanja nikad više neću biti onakvom kakvom sam bila prije godinu dana, prije mjesec, prije sat vremena. Nisam razočarana, samo malo tužna.


Vidio sam u snu ljiljan bijeli
crne konje i svatove bez pjesme
I tiho bez glasa odlaze nekud neki drugi ljudi,
tko zna gdje, ružan san
Hej noći stani, zora nek' svane

Prolazi noć. Otkucava 12, a ja još nisam spremna za otići. Kud me ovo sve vodi, zapitam se i ja. Vidim da si vrijedan odgovora ali dokle ću ti ga prešućivati, to je već teže znati. Provodim još par minuta tu s tobom, par minuta koji se pretvaraju u sat, dva, par sati. Dozivaš me u polutamnoj sobi, približavaš mi se i polako uzimaš za ruku. Ne želim te povrijediti, ali patetika nije ono što mi sada treba. Sigurno sam u to.


Ona spava, luduje mjesec
Ona spava i smješi se
Sutra putujem, pamti moje ime
Poželi sreću i ne zaboravi me
Sanjaj ne budi se, jutro ionako pokvari sve


Nisam te nikad vidjela takvog, kao danas kad sam te srela kako skitaš i lutaš sam ulicama svog rodnog grada, zamišljen, šutljiv. Nije ti bilo stalo do licemjernih i ljubomornih pogleda, pozdrava, zastajkivanja svakih 5 metara. Treba imati čelične živce pa preživjeti te jebene viritelje u tuđi život. Provodiš s društvom i dane i noći, prolaze brojne žene kroz tvoj život ali ne znaš dal' će itko ikad doći na moje mjesto, tražit ćeš me u njihovim očima lai me nećeš naći tamo. Tamo će biti neki drugi muškarci, neke druge noći, neke druge ljubavi do zvijezda. Znam da mrziš one tipove koji samo moraliziraju, hoće vaditi trun iz tuđeg oka a ono brvno u njihovom im nimalo ne smeta, mora da je grozno živjeti u njihovoj koži. Nemoj mi sad reći da sam jebena glupača jer mi nije važan novac, nije mi važna slava, titula, sponzorstvo. Važan si mi ti. Zašto živjeti ono što mi drugi nameću iz nekih svojih pricipa?


Pojavio se pun mjesec, poput svemoćnog voajera kojem je dostupna svaka soba i svaki prozor na svijetu, iznad našeg grada i zatekao me kako u sitne sate noći, prebirem po današnjem susretu, posebnom i neobičnom. Sranje. Pozvao si me danas na kavu, a meni vrag ne da mira, iako znam da je rizik ravan Evinoj ponudi jabukom svog dragana. No, nisam mogla izbjeći tvoj znatiželjni pogled ispod blago podignutih obrva, pomalo ispitivački uperen u mene. Ali ostao je gorak okus u mojim ustima, nakon prvog izgovorenog ''sad moram otići…''. Kradem ti misli, čuvam ih od nedokučivih tajnih odaja. Nakon tih riječi, ponašaš se kao da si se upravo probudio iz hibernacije: ''Da, odlaziš, pa šta?! Vratit ćeš se.''

Nikada ti više neću doći ni kada padaju kiše,
ni kada me tuga svlada ni kad mi loše ide
nikad, nikad vise, odlazim

Pogled je to bio koji nikad neću zaboraviti, kao ni onaj zaprepašteni tvog lica, izraz iznenađenja na licu koje je teško pokazivali bilo kakvu emociju. Ne sjećam se baš svih detalja, možda smo sjedili tako još nekih 5, 10, 15 minuta, a predvečerje se već polako pretvorilo u večer. Mrak je postao naš saveznik tada kada smo prvi i zadnji put sjedili ja i ti u našem rodnom gradu i sasvim rutinski kao da je to jedini mogući završetak, sredili da otputujemo zajedno. I bio je jedini mogući. Jer uloge su nam bile podijeljene već odavno. Nama je jedino preostalo da pokušamo odabrati pravi scenarij. Tebi se baš i nije sviđao tada ovaj naš. Jer, odabrali smo put u nepoznato.

A iz zvučnika zadnja stvar sa albuma i jedan najvećih hitova moje najdraže grupe iz vremena izgubljenih generacija, kojoj ja kradem stihove za inspiraciju, stih zbog kojeg je možda najviše i nastao ovaj tekst:

…došao sam da ti kažem da odlazim…

Upoznaj samog sebe

SAMO NEMOJ MISLITI
da si izvanredan, krasan tip,
neodoljiv muškarac ili čarobna žena
jer u društvu, prilikom svečanog objeda, uz kavu
na veselju, u prvoj ili drugoj rundi uz čašu vina
znadeš sjajno razgovarati sa istomišljenicima,
odobravati im ili osporavati unedogled,
biti šarmantan sa kolegama i prijateljima

UPOZNAJ SAMOG SEBE
Dobar si čovjek tek onda, kad si i kod kuće,
I to ponajprije kod kuće, srdačan prema svima
Koji s tobom stalno žive, ljubazan
Prema njima i spreman im uvijek pomoći
… … …
(Phil Bosmans – Živjeti svaki dan)

Hej prijatelji moji dragi, kako bi bilo da jednom svi skinemo maske? I onda kad budemo dolazili kući, i onda kad budemo odlazili od nje.

Koliko si se puta upitao samog sebe kako si mogao povrijedili nekoga tko ti je bio tako drag, zašto si kupio plavu a ne crnu jaknu, zašto smo otišli na izlet u Dubrovnik a ne … Mora da je loš osjećaj kada imaš puno više ovakvih pitanja u svojoj glavi nego što se može nazrijeti odgovora na njih?! Prihvatiš prvi koji ti padne na pamet iako osjećaš da to nije ni blizu prave istine. Ah, Bože dragi, pa kako ne razumiješ, morao sam krenuti dalje a ne ostati zakovan u jednom trenutku do vječnosti.

Zašto je lakše staviti te proklete maske, ponekad tako teške i olovne da jedva dišemo pod njima. Ne vidim ti oči. Ne vidiš ih ni ti meni, pa što onda? Eh, onda dolazi trenutak kada u mrklom mraku pokušavamo pronaći nekoga tko ima volje i želje riskirati da nam strgne tu masku i baci je u vjetar daleko, da je više nikada ne uspijemo pronaći i ponovo staviti. I taman kada misliš da si ju uspio pronaći, shvatiš da je ta osoba u stvari samo tvoja iluzija nestvarna predodžba nje same sa još većom maskom od tvoje.

Prečesto se pred drugima praviš onakvim kakav nisi. Dobro to znamo i ti i ja. Čemu to? Bojiš se moje reakcije ako, ne daj Bože, pokažeš u jednom trenutku svoje istinsko «ja», ono pravo lice koje ne znaš više pokazati ni kada si zaštićen četirima zidovima svoje kuće?

Znaš li da si puno bliže istini nego što to misliš kad se nakratko uživiš u ulogu psihologa pa zaviriš u moje misli i srce. Moram ti nešto iskreno priznati. Prepuno je nepopunjenih praznina koje prijete da od tog srca učine bezdan i provaliju, kanjon rijeke iz koje je nemoguće isplivati, srce i dušu, koju ako jednog dana budem spremni darovati nekome, nitko neće htjeti, jer je postalo nemoguće opet ga oživjeti u punini osjećaja

Što će mi osoba koja ne zna prepoznati u veličanstvenoj sunčevoj zraci božji dodir koji On daruje svakome od nas? Ne misliš da je sad pravi momenat da skratimo vrijeme koje provodimo pod raznoraznim kreativnim maskama? Nakon svega što si mi učinio, mislio si da ću te prezirati. No, mislim da ti puno više zahvaljujem, jer učinio si me snažnijom, pametnijom, učinio si me borcem.

Samo me još nemoj pitati zašto ne dopuštam ni roditeljima, ni prijateljima da ako su već upoznali moju oseku, upoznaju i moju plimu. Na to ti pitanje, odgovor nikad neću dati. Jer kad me jednog dana budeš dovoljno poznavao, znam da ćeš ga sam dokučiti.

Svirajte mi jesen stize dunjo moja

Sinoć je netko od gore vidio sve. Postavio je sve na svoje mjesto. To je tako, to je Đorđe Balašević. Riječi bi sve pokvarile, reče netko. Ali opet, tako je lako sklopiti priču od njegovih pjesama. Zavrijedila je ova noć i puno više od jedne priče. No, eto makar toliko od mene. Ovo je bio moj Mostar. Ovo ste bili svi vi koji volite Đoleta.

Lomio je umjesto srca, barijere koje su izgradili neki drugi. Iscrtao je naše portrete u samo nekoliko sati i učinio da zaboravimo sve one demone u nama. Pokazao je da, iako su nas lomili vali i šibale oluje, mi se ne damo i još nas ima.

Ispričao mi je netko jednom davno priču o Vasi Ladačkom i tada sam zavoljela Đoleta. Ispričao je tu istu priču sinoć i Đole po prvi put u Mostaru i volio ga je cijeli Mostar. Nisu mu trebali konji vrani, ni sat sa zlatnim lancem, nisu mu trebale njive plodne, niti vinogradi blagorodni. Imao je one koje voli. I oni su imali njega.

Nisam ga voljela, niti ga volim dan-danas. Ne Đoleta. Njega obožavam. Ne volim januar. Ne pitajte zašto, slaba sam na riječima, a bilo je nekako ovako. Nabacane riječi. Nadam se da će bar rijetki razumijeti o čemu pričam.
Bila je noć i dugo je stajao kraj prozora. Zapalio cigaretu i slušao tišinu i korake nekih noćnih ptica. Gledao ju je kako spava i sniva. Tek na trenutak uspio ju je čuti kako diše. Njenu je ljubav gazio. Nije ju štedio. Nije uspijevao stati ni ostati. I nije znao što će od njega postati. Nije znao da se voli jednom u životu i da to ne bira pamet, nego srce.
A ona je znala tko je on. Znala je da je svirac i da ga može oduvati najblaži nemirac. Znala je dobro, da će u po riječi stati i da se neće osvrtati. Nikada. Jer bio je tu onako samo da vrijeme brže proleti, ali nije ga bilo teško voljeti. Ne, uopće. Bilo ga je puno lakše voljeti nego što je on to mislio. I zaigrala je njena slika u njegovim zjenicama. Ludo. Divlje.


Tinjao je mjesec sinoć, nad Mostarom, a ne nad vrbakom. Ljubili smo dobre, ljubili smo lake, neki su bili dobri a neki ne, no svi su bili nevažni u tom trenutku naspram jednog i naspram jedne. Možda je to do bilo do ludog srca, možda je bilo do ludih snova, no sinoć je na stadionu vladala atmosfera koja se ne zaboravlja tako lako. Sinoć su skupa s onim 'koji se toliko promijenio' pjevali i neki novi klinci. Kockaju se i oni s prevarantom životom, kao i mi.

Morala sam sinoć čuti i tu romansu. Nije mi promakla ni jedna riječ. Đole, nešto sam ti htjela doviknuti u tom trenutku. Htjedoh ti reći kako nije istina da su sve prave ljubavi tužne, ali riječi ne htjedoše izići iz mojih usta. Ali zato si izmamio neviđen fenomen na mom licu. Dugu i kišu. Osmijeh i suzu. Otkako sam je prvi put čula, uvijek sam imala taj osjećaj da on neće biti u mojim svatovima. Sad znam, da će biti kući i naviti jednu laganu pjesmu koja nije za veselja i svatovac.

Ne pitam šta bi sad bilo kad bi se ponovo zbilo. Predstava je završena i mnogi su je shvatili do sad. Za sve je bolje tako. Samo se još pitam zašto sjećanja ne mogu da traju vječno i zar baš moraju na kraju sve slike izblijedjeti?!

Hvala vam svima, a ne samo njemu.

Znaš li ... ?

Pitaš dal' se sjećam one noći i one stare trošne ceste kraj hladne rijeke gdje sam prvi put shvatila da ti je stvarno stalo do mene?!
Sjećam se i one noći kad sam ti došla sa tugom u očima, govoreći kako nisam položila neki ispit, a ti si rekao da ćeš učiti sa mnom i mučiti se koliko treba dok ja ne položim taj glupi ispit.
Tako je i bilo.
Položili smo nas dvoje još dosta ispita i prije a i poslije toga, ali onaj jedan nas koji nismo koštao nas je previše.
DOPUSTILI SMO DRUGIMA DA NAM SUDE I DA PRESUDE NAŠOJ LJUBAVI

Često te u snovima sretnem pa im se prepustim k'o malo dijete kad se prepusti brižnim rukama majke, bezbrižno se smijem dok te tražim skrivenog kao sunce među oblacima
Jer u snovima još te jednom mogu dotaknuti, pomilovati a tu nam ni oni što nas vole i mrze u isto vrijeme ništa ne mogu. Zato se i ne želim probuditi, želim još malo uživati i topiti se opet u tvojim zagrljajima kao nekada

Zar ti nisam rekla da ćemo jednog dana požaliti oboje, što nisi oteo svoju 'princezu' iz opasanog dvorca, iz ruku onih što uništiše naše snove?!
Zašto si im dopustio tako lako da se nasmiju u lice našoj sreći a govorio si da me ljubiš, da živiš za pogled i sjaj u mojim očima.
Toga sjaja više nema, ne dragi, nestao je otprilike onih dana kad nam je sudbina zapečatila kuverte života a ja ostala izvan tvoje

Ljubavi moja, ostao je gorak okus u ustima, gorak okus prošlosti i bespomoćna nada da će neki novi gutljaj iz bočice u kojoj kriješ svoj čarobni napitak pod imenom ljubav, opet preplaviti moje usne kako si ih nekada znao jedino ti preplavljivati beskrajnim cjelovima

Rekao si mi da budem sretna s nekim drugim, jer s tobom, eto ne mogu, ne smijem, ne zbog nas nego zbog drugih nismo smjeli, a trebali smo i mogli smo.
Bojim se ovog svog osjećaja. Bojim se da nikad neću moći biti tako sretna. Bojim se da neću zaboraviti to što smo mogli imati a nismo uspjeli. Bojim se da ću te čitav život tražiti, voljeti i osjećati ovako snažno kao sada.
Eh da smo samo znali tada kao što sad znamo. Trebala je ovo ovdje biti stvarnost a ne samo san, san koji više nemam kome ispričati. Kako me samo zaboli pomisao na trenutke kad si pričao kako ćeš me čekati pred oltarom, kako želiš da ti ja rodim jednu malu curicu koja će imati moju kosu i oči, a tvoju bradu i čelo

No, sad je kasno ljubavi. Prekasno smo shvatili da se zbog ponosa ne isplati izgubiti ljubav života i da nikad nije kasno reći «volim te»
Sad više nemamo prava na sreću, a njih dvoje nikada ne smiju saznati da se mi srećemo u snovima. Jer bi onda i oni patili kao što patimo nas dvoje.
Nemoj ponavljati svoje greške iz prošlosti
Ne daj nikome da uništi nečije snove, kao što su neki zli ljudi uništili naše.
Ona zaslužuje da te ima cijeloga. Ona koja nosi tvoje dijete pod svojim srcem
A ja te nosim u svom srcu i nosit ću te.
Zauvijek.

/dedicated to one strong, but sad, love/

Danas sam luda

Naslov nije naznaka da će ovaj tekst biti posvećen Josipi Lisac. Daleko od toga da kraljica ne zaslužuje da pišem o njoj, no možda drugi put. Ovaj put idemo s opisom mog trenutnog stanja.

Ne, ne treba mi psihijatar, psiholog ili kvazipsiholog na koje nalijećem u posljednje vrijeme da dokučim podlogu ovakvog stanja … izaći će na vidjelo razlog, znam to 110%
Ne, nisam šokirana kada zateknem samu sebe ovih dana kako čačkam po nekim prethistorijskim pjesmama, CD-ovima Beatlesa ili gledam slike svojih roditelja s njihovog vjenčanja davne 67-e
Nema rasipanja osjećaja kao donedavno...sve je koncizno, sažeto u par riječi.

Upravo mi je pala na pamet jedna ideja:
Napisati poruku, staviti je u bocu. Ma ne, kakva boca? Šteta boce i poruke. Ta ionako neće stići do onoga kome je namjenjena, to se dešava samo u najdjetinjastijim bajkama a meni već odavno nije 7 i pol.
Imam ja bolju ideju, sjednem na vlak, odnesem tu bocu i poruku pred vrata nekome koga poznajem samo ovako virtualno, pozvonim i kažem «otvori bocu, odmotaj ovaj list hartije i učini ono što tamo piše» Naravno pod uvjetom da se vi ne biste zabrinuli za moje psihičko stanje i rekli - «Pogle' male što je LUDA»

S druge strane, tko zna možda bi neki od vas s iole širim rasponom granica normalnosti, odmahnuli glavom na ovaj iznad komentar pa mi prognozirali uspjeh s onu stranu vrata (s pretpostavkom da je tamo neki mladi, zgodni, simpatični predstavnik suprotnog spola:)
Ok, sad znam šta vas kopka. Ne znate šta piše na tom smotuljku od papira ali u tome i jeste poanta, znam ja i to je dovoljno. Sasvim dovoljno.

...

Znaš dragi, nisam se ni pokrenula kad sam začula tvoj glas sa suprotne strane handy-ja (jer fiksne telefonske žice već odavno nisu u modi) kao što je to bilo prije.
Samo sam nastavila tipkati ovu svoju LUDU priču, grickajući jabuku i nektarinu i naizmjenično između zalogaja ubacujući koju rečenicu u slušalicu handy-ja. Bože, zvučim samoj sebi napušeno k'o zadnji Turčin dok ti ovako nehajno nabrajam s kime sam se dogovorila za kavu a i dalje sjedim niti ne pomišljajući da ostvarim ijednu od tih beskrajnih ispijanja kava.
Da mi je bilo vidjeti izraz tvog lica - jesi li bio iznenađen ili si to očekivao po defaultu - kad sam dodala:
- «Kupila sam ti poklon, kad ćeš doći po njega? Ja ću biti…»
A onda muk u slušalici, zastadoh usred rečenice, jer sam se u djeliću sekunde sjetila se da sam zaboravila kupiti 'your special present', vrhunac mog stanja koji bi neki opisali kao osjećaj «danas sam luda»Kulminacija.

Majstor upada da popravi neka pokvarena sranja na frižideru, zamjeni masu kablova i napuni frižider nekim smrdljivim plinom. Fuj. Samo se nadam da to neće promijeniti okus moje polovice lubenice koja čeka da ja sagrickam jabuku i nektarinu

A ja i dalje ima onaj problem. Što sada s tvojim poklonom?
Eh, za sve je kriv onaj ženski sladunjavi glas koji se sa razglasa na aerodromu oglasio upravo u trenutku dok sam se dvoumila između preparirane medvjeđe glave za ukras nad vratima ili šaha sa figurama iz doba francuske revolucije...

Pao mi je kamen (bolje reći stjena) sa srca kad sam se sjetila da mi adut viri iz rukava. Pogled za 45 stupnjeva ulijevo i na onu omotnicu koja mi namiguje sa stola. A znate šta je u njoj?

Ovaj put ću vam otkriti jednu 'secret'.
To vam je dragi moji, omotnica sa 2 karte za sedmodnevni izlet na Maillorcu
Let's go!
Ionako odavno nisam nigdje putovala. A moji koferi nisu navikli tako dugo biti u ormaru i nedirnuti skupljati prašinu. Samo moram vam priznati, nešto. I dalje sam luda ;)